Grzegorz i Tomasz Kłosowski, Velika i Mala braća. Priče o stanovnicima Biebrze i šire

Broj stranica: 344

Godina objave: 2022., 1. izdanje

ISBN: 978–83–963496–2–0

Ilustracije: DA (fotografije u boji Grzegorza i Tomasza Kłosowskih)

Format: 165 × 235 mm, meki uvez s preklopima

Manja i veća braća. Priče o stanovnicima Biebrze i šire dvadeset su sedam izvrsnih prirodnih priča o fascinantnom prirodnom svijetu, o ljubavi i izdaji, roditeljstvu, privrženosti, lovu, ljubavnim djelima, životu i smrti te ritmu života koji se mjeri godišnjim dobima. Neka vas zavede priroda, pogledajte Biebrsku zemlju…

Likovi priče (redoslijedom koji su predložili autori): vidra, bjelokrila čigra, bijela roda, dabar, vivci, bizon, ždral, gavran, šljuka, jarebica, leptir grmuša, labud grmuša, kršokljunci, crnorepi kukmar, leganj, patuljasta sova, pčelarica, škanjac, los, divlja svinja, smeđi zec, valjanka, bjelouška, vuk, jelen, pupavac i – na kraju, ali ne i najmanje važno – obična krastača.

„Iz dubine duše me uzbuđuje kada prirodoslovci koji govore o životinjama ukrašavaju svoje izjave dobrohotnim izrazom ‚naša manja braća‘, pozivajući se na riječi svetog Franje Asiškog, iako očito svetac, kada je koristio taj izraz, uopće nije mislio na životinje, već na svoju braću. – franjevci… Meni izraz „naša manja braća“ zvuči, u najboljem slučaju, pogrdno prema životinjama, jer je izgovoren iz perspektive ljudi – gospodara svega stvorenog. Osjećam prizvuk ponosa i nedostatak osjetljivosti za sudbinu i patnju bića osim nas samih.

Ipak, opraštam BRAĆI Kłosowski ovaj naslov, jer znam da se u ovom slučaju ne radi o omalovažavajućoj „ljubaznosti“, već o bratstvu, koje je vrlina – neraskidiva veza utemeljena na snažnoj vezi koja nas povezuje sa životinjama. Jer tko, ako ne BRAĆA, koja godinama žive na rijeci Biebrzi, može tako uvjerljivo govoriti o bratstvu?

Priče o krilatim, četveronožnim, pa čak i šestonožnim stanovnicima regije Biebrza, popraćene zapanjujućim fotografijama, pune su empatije i dubokog razumijevanja svijeta koji okružuje braću Kłosowski. Izvanredan talent za pripovijedanje i fotografiranje prirodnog svijeta čini ovu knjigu pravim užitkom za čitanje.

Preporučujem je svim ljubiteljima prirode, fascinantne zemlje Biebrze i šire, jer se mnogi likovi u ovim pričama također mogu pronaći „negdje drugdje“, odmah iza ugla… Vrijedi posegnuti za ovom knjigom kako biste se dobro pripremili za susret s losom, vidrom, rodom, vukom, jelenom, pupavcem, divljom svinjom, krastačom ili bjelouškom…

Ova knjiga miriše na pravu avanturu koja čeka svakoga. Sve što trebate učiniti je izaći iz kuće…"

JAN WALENCIK, filmaš i fotograf prirode

O AUTORIMA

Grzegorz Kłosowski (rođen 1953.), slikar koji je diplomirao na Varšavskoj akademiji likovnih umjetnosti, ostavio je kist po strani u korist objektiva i, umjesto boja, slika svjetlošću. Kist koji sada najčešće koristi je kist jednog od divljih stanovnika naših šuma i močvara. Specijalizirao se za fotografiranje životinja i snimio je većinu fotografija prirode braće Kłosowski, uključujući gotovo sve u ovoj knjizi. Njegov brat blizanac, Stanisław Kłosowski, profesor je biologije. Grzegorz je, zajedno sa svojom braćom, objavio više od desetak albuma i knjiga. Prvi je bio Ptice Biebrskih močvara, a najnoviji Biebrza i Droga.

Tomasz Kłosowski (rođen 1949.), novinar i fotograf, pobjegao je iz civiliziranog svijeta, uključujući i svoje sveučilišne klupe, u divlje Biebrske močvare kako bi promatrao i fotografirao prirodu. Ovdje je podivljao, ali s vremenom su mu iskustvo i znanje koje je stekao omogućili povratak u krilo civilizacije. Počeo je pisati članke i knjige o prirodi te se pojavljivao na radiju i televiziji. Vodio je programe poput „Zwierzozblizenia“, „Naturomania“, „Dzika Polska“, „Tańczący z natury“ i najnovije „Gawędy Kłosowskiego“. On je autor tekstova u ovoj knjizi, koja, između ostalog, raspravlja: Prisjeća se bliskih susreta s divljom faunom, posebno iz rijeke Biebrze, koje su on i njegov brat doživjeli.

ODLOMAK IZ KNJIGE

"Dabar, kakav jest, rijetko se viđa. Jer malo ljudi vidi samog dabra. Ali njegova prisutnost je uočljiva – u obliku posječenih ili srušenih stabala, naoštrenih panjeva i hrpa oguljenih grančica koje leže uz rijeke. Stižem u proljeće na poznatu aleju topola, a krajolik je nekako prazan i svijetao, a umjesto drveća strše panjevi, naoštreni poput olovaka. Kao da su ovdje planirali nabiti cijelu četu kriminalaca.

Brat i ja gledamo iza određene farme skrivene među drvećem, gdje svake godine promatramo udubljenja u vrbama i njihove krilate stanovnike. Izvana, Dvorište farme uvijek je bilo okruženo gustim kordonom mladih jasika, i što se dogodilo? Farmer je uzeo sjekiru i sve ih posjekao, ostavljajući šumu oštrih šiljaka, nalik uvećanom fakirovom krevetu? Oh, ne, ovdje nije korištena sjekira, već oštri narančasti sjekutići dabrova koji su nastanjivali jezero mrtvaja uz farmu. Ponekad će se jedan od ovih glodavaca, čiji je prirodni strah od ljudi prevladan blizinom ljudskog prebivališta, otkotrljati na njezinu obalu. A kad konačno izađe na obalu, što ćemo vidjeti? Grudu blata. Velikog, mokrog štakora. Neku prljavu krpu, ne živo biće. Bez očiju, bez ušiju, bez grimase na čupavom licu.

Ukratko: bezizražajna jedinka. Među fotografima prirode, dabar odavno ima tu reputaciju. Činjenica – nije. Možda je posebno fotogenična životinja, a štoviše, vodi noćni i podzemni način života. Crni objekt koji ostaje u mraku – nije baš san fotografa. Ali možda je zato ovo stvorenje takav izazov. za naše kamere?

Čak je i susret s njim bio popriličan izazov, jer se sjećam ne tako davnih vremena kada je dabar bio legendarna životinja. Čak i na rijeci Biebrzi, koja je idealna rijeka za dabrove i kojoj duguje ime. Danas vrvi od ovih životinja, ali prije samo trideset godina, pojedinačne dabrove kolibe ili lože i tragovi zuba na drveću smatrani su kuriozitetima. Ali idemo korak po korak, uostalom, sudbina ove životinje bila je preokretna. Ponekad je dabar bio ispod kola, ponekad na kolima – posebno ovo potonje, dugo je vremena imalo doslovno značenje, a sve zahvaljujući krivolovcima.

"Jednog proljeća, naši farmeri, otac i sin, objavili su da moraju zamijeniti slamnati krov svinjca čvrstim limenim krovom. Pokušali smo ih nagovoriti da pričekaju još malo, možda godinu ili dvije.

„Da?“ odgovorio je stariji. „Već sam dvaput platio taj slamnati krov.“

Bilo je vrijeme kada se naređivalo da se slamnati krovovi zamijene nečim drugim, čak i azbestom, pod prijetnjom novčane kazne. To je trebalo smanjiti opasnost od požara. Pa što će se dogoditi s našim rodama?

„Ne brinite“, dodala je mlađa. „Stavit ćemo gumu na krov i obnovit ćemo ga!“

I jesu. Srušili su staro gnijezdo i postavili temelj za novo na suprotnoj strani krova. Kad je roda stigla, na drugom kraju krova, gdje je prije živjela, još je uvijek bio komad slame. „Što sad?“, pomislili smo sa zanimanjem.

I tako je ptica počela donositi štapove za gumu. „Ura!“ "—viknuli smo, ali, kako se ispostavilo, prerano, jer mu je ovo mjesto brzo dosadilo. Počeo je nositi svoj građevinski materijal do ruba slamnatog krova koji je još uvijek prekrivao štalu, a koja je stajala okomito na svinjac. Zatim natrag na bivše mjesto za gnijezdo u svinjcu. Oklijevao je nekoliko dana, redom gradeći tri različita temelja. A kad mu se pridružila druga ptica, brzo su dovršili svoje gnijezdo na svom starom mjestu, svinjcu. Nastavili su sjediti na gumi, očito je tretirajući kao vanjski WC. Kao da su smatrali da je to najprikladnije mjesto u dvorištu farme, jer je ispod, pričvršćena za zid svinjca, stajala drvena gospodarska zgrada.

Kupnjom ovog proizvoda podržavate udrugu KOSTROMA, a prihod će biti dodijeljen razvoju i vođenje Turističkog informativnog centra u Suwałki.