Gringo među divljim plemenima - autogram.

Gringo među divljim plemenima

Ako ne znate što očekivati od WC-ovog pisanja, pomiješajte Seksualni život divljaka , Sto godina samoće i Vodič kroz galaksiju za autostopere u jednakim dijelovima. Ovo će ispasti čarobna reportaža s ogromnim smislom za humor…

Evo Gringo među divljim plemenima

Ovo je knjiga o pustolovini i putovanjima. Mudra, a istovremeno puna humora . Čitatelja nasmije do suza . Preko stotinu fotografija s ekspedicija u najdivljije regije svijeta . Wojciech Cejrowski će vas povesti na ekspediciju do posljednjih divljih plemena n. Gringo

… Dobio sam je za Božić i čitao preko blagdana, kotrljajući se pod bor. – Marek
Iskreno, nisam obožavatelj Autora, odnosno načina na koji iznosi svoje stavove. Ali knjiga je nevjerojatna. Napisano je na način koji bi mogao zanimati čak i nekoga poput mene, tko nije osobito zainteresiran za kulturu Srednje i Južne Amerike. Prepuno je informacija koje definitivno nećete naći u tradicionalnim vodičima. Zanimljive anegdote, puno neobičnog humora, pronicljivih zapažanja, pa čak i samoironije. Brzo se čita. Svako poglavlje je zanimljivo. Preporučujem. 

 – Adam
Ovo je prva putopisna knjiga Wojciecha Cejrowskog na koju sam naišao. Čuo sam toliko dobrih stvari o ovom naslovu, pa sam odabrao „Gringo među divljim plemenima“. I bio je to savršen izbor, jer se knjiga pokazala zanimljivom, punom avantura, često posutom humorom. 

Većinu knjige pročitao sam brzo i s velikim zanimanjem, osim možda posljednja dva poglavlja. Mnogo se toga može reći o autoru, budući da je kontroverzna osoba koja kod nekih izaziva pomiješane emocije. Možete se slagati s njegovim stavovima ili ne, ali sigurno ga ne možete optužiti za bezvrijednost. Velike snage naslova su brojne, šarene fotografije i lako čitljiv stil.

Preporučujem ovu knjigu ne samo ljubiteljima putovanja svijetom. Svatko će u njoj pronaći nešto za sebe.
 – Anna
Ulomak iz knjige 

Gringo među divljim plemenima : ***

Ovo će biti priča o tropskoj šumi.

A također i o posljednjim slobodnim Indijancima.
I o izvjesnom bijelcu koji je došao živjeti među njih.
Iako već neko vrijeme uopće ne nosi cipele, nosi pregaču umjesto donjeg rublja i nabavlja hranu puhalom, on je u biti baš kao ti. I on je nekad čitao putopise i sanjao o dalekim zemljama.
Jednog dana ustao je sa stolca, prebacio hladnjak na leđa i otišao na obližnju tržnicu. Ubrzo nakon toga vratio se, obrisao prašinu s praznog mjesta gdje je bio hladnjak, a zatim počeo pakirati ruksak. Duboko u džepu bio je mali svežanj novca i svježa rezervacija za avion.

Tako je sve počelo.

Ali prošlo je puno vremena od tih događaja, i sasvim nedavno, na jednoj od malo poznatih pritoka Amazone…

…brazilska vojna jedinica naišla je na tajanstveni logor skriven u džungli. Oko njega, danima brodom, nije smjelo biti žive duše. Područje veličine Belgije ostalo je nedostupno ljudima – službeno kao strogi rezervat i granična zona, ali u praksi kao zemlja toliko negostoljubiva da je ostala neosvojena. Pa zašto su usred ove divljine tragovi vatre i potpuno nove mačete zabodene u deblo? Tko je bio ovdje, budući da je vojska tako marljivo pazila da nikoga nema? Tko je, i zašto, ostavio tri viseće mreže u šumi, obješene pod krošnjom palminog lišća?

Dva, ispletena na indijanski način – od kore – nisu izazvala puno interesa. Ali treći je izazvao senzaciju. Bio je izrađen od tanke najlonske folije koja se, jednom smotana i zgužvana, mogla ugurati u džep hlača. Zapovjednik patrole ga je nekoliko puta isprobao: s oduševljenjem i nevjericom smotao je viseću mrežu, stavio je u džep, pa je izvukao, odmotao, ponovno smotao, vratio… Napokon mu je dosadilo, smotao ju je još jednom, ugurao u džep i…

„Dosta cirkusa!! Nemojte buljiti!“ zarežao je na vojnike koji su zavidno zurili u njegov ispupčeni džep.

Režao je više iz principa, jer je razlog njegove zavisti bio iznimno opravdan: takve viseće mreže nisu se mogle kupiti ni u jednoj trgovini – bile su isključivo vlasništvo specijalnih snaga, izdavale su se uz osobni račun, a nakon operacije morale su se vratiti u vojno skladište.

I tu je ležao problem: Što je značila pojava takve viseće mreže u ovom udaljenom području? Zašto je visila, ostavljena u šumi? Tko je bio njezin vlasnik? I gdje je on sada?

Nakon konzultacija preko radija, vođa patrole primio je vijest iz baze Tabatinga da je dva mjeseca ranije tim područjem lutao bijelac. Raspitao se o najmu broda, dva vješta lovca i vodiča. Za razliku od drugih gringosa koji posjećuju ova područja, nije ga zanimalo ni promatranje egzotičnih ptica ni potraga za rijetkim orhidejama. Također nije hvatao leptire za svoju kolekciju. Želio je pronaći određeno indijansko pleme o kojem su bile poznate tri stvari: bilo je divlje, stalno je lutalo džunglom, stalno mijenjajući lokaciju i definitivno nije htjelo biti pronađeno.

To oklijevanje ponekad je poprimalo izgled razmetanja. Tada su karakteristične crne strelice izrezbarene od tvrde vrste drva obasute znatiželjne uljeze. Vrhovi tih strelica su crveni, što ukazuje na to da su umočene u gustu, visoko koncentriranu pastu poznatu kao kurare.

Lovci i vodič, koje je bijelac konačno pronašao i unajmio, vratili su se u Tabatingu prije nekog vremena, ali nitko nije ništa znao o njemu. Vjerojatno se i on vratio, a zatim otišao u svoju zemlju.

Nakon što je primio gornje informacije i isključio radio, zapovjednik je odlučio dati naredbu „U brod!“ Nažalost, nije stigao na vrijeme. Čim je otvorio usta, mala crna strelica je proletjela. Zabila mu se u grlu u korijenu jezika. Kratko je frknuo, pao na tlo, udario jednom ili dvaput, a zatim se odmah ukočio.

Još nekoliko takvih strelica doletjelo je iza šikare koja je okruživala logor. Sve su bile precizne. I sve jednako otrovne kao i prve.

U iznenadnoj tišini ništa se nije moglo čuti. Samo je vrlo vješto lovačko oko moglo razaznati desetak golih ljudskih silueta, gotovo nevidljivih među grmljem.

Jedna od tih silueta izašla je iz šikare, sagnula se nad zapovjednikovo tijelo, izvukla viseću mrežu iz džepa i tiho potrčala za preostalim članovima svog plemena, koji su se već brzo povlačili s mjesta.

Tada se, prikladno, nad bojnim poljem spustila smrtna tišina.
Nekoliko sati kasnije, tišinu je prekinulo nešto poput jauka.
Nakon dugog trenutka, jedan od leševa je trepnuo.
U isto vrijeme, nekoliko metara dalje, ruka mrtvog zapovjednika podigla se iznad trulog šumskog tla…

… i pala.

Ponovno se podigla…

… i ponovno pala.

Da je itko živ promatrao ovu scenu, vjerojatno bi se ili ukočio od straha ili vrišteći pobjegao u mračnu šumu – u sumraku, mrtvi su se budili u svoj noćni život.

U jednom trenutku, s očitim naporom, zapovjednikovo tijelo posegnulo je u grlo i izvuklo otrovnu strijelu. Odmah nakon toga, povratilo je.

Ubrzo su sva tijela slijedila njegov primjer. I oni su povratili.

To je bio znak da otrov polako slabi. Paraliza je popustila, ukočeni mišići su se počeli pomicati, a magla je nestala iz očiju.

Udar otrovom indijskog majmuna vrlo je sličan smrti. Voodoo vještice koriste sličnu mješavinu za stvaranje zombija. Čak se i iskusni liječnici prevare i često napišu smrtovnice. A onda, pod rukama lukavih šamana-šarlatana, „leševi“ ožive i ustaju iz grobova pred očima prestravljene rulje. (Ili se netko tko je uvrijedio čarobnjaka probudi unutar lijesa zakopanog dva metra pod zemljom.)

Vojnici su imali veliku sreću tog dana što su naišli na skupinu lovaca, a ne ratnika. Ratnici su nosili smrtonosne strijele otrovane kurareom, dok su ratnici imali samo paralizirajuće strijele – za majmune, a ne za ljude. Kad Indijanci love, uopće ih nije briga hoće li otrovati životinju (čije će meso kasnije jesti) – jedini cilj je da životinja padne s drveta ili prestane trčati.

***

Više mišljenja o knjizi

Gringo među divljim plemenima možete pročitati na web stranici Lubimyczytac.pl Redoslijed kojim autor preporučuje čitanje knjiga: 

A ovako Wojciech Cejrowski sažima 18. obljetnicu svog prvog pravog romana u

unosu u Dnevniku. Sa stražnje korice

Gringo među divljim plemenima : Putne bilješke Jaceka Pałkiewicza:

Ožujak 1999., Lethem (Gvajana)

Dugo planirano putovanje Indijancima Wai Wai propada. Mike, vlasnik broda na rijeci Essequibo, iznenadio me informacijom: Prije tjedan dana tamo je otišao Poljak. Kako se zvao? Tzejrowki.
Veljača 2000., Asuncion (Paragvaj)
Moje neposredno odredište: nomadska indijanska plemena regije Gran Chaco. Vojnik Nacionalne garde koji provjerava dokumente prisjeća se: Nedavno je ovuda projahao Poljak. Visok, mršav tip…
Wojtek opet.
Veljača 2002., Leticia (Kolumbija)
Namjeravam doći do Marubo Indijanaca, koji žive daleko od naše civilizacije. …Mijenjam program jer mi Jorge, lokalni vodič, kaže da je nekoliko dana ranije tamo krenuo jedan Europljanin. Zvao se Zejrovki.
Trenutačni osjećaj zavisti ubrzo se pretvorio u duboko divljenje.
Klanjam se pred ovim svjetskim putnikom.
 – Jacek Pałkiewicz

Izdavač

Bernardinum	Godina izdanja
2015	Broj stranica
302 str.; 106 fotografija	Tvrdi uvez