Gvajana. Upoznao sam sretne Indijance

Arkadij Fiedler Gvajana Upoznao sam sretne Indijance

Arkadij Fiedler (1894.-1985.)

Najpoznatiji poljski putnik – njegove su knjige prevedene na preko dvadeset jezika. Tijekom dugog života poduzeo je trideset velikih ekspedicija diljem svijeta. Započeo je 1927. lovačkom ekspedicijom u sjevernu Norvešku, a posljednje putovanje u zapadnu Afriku bilo je 1981.; tada je imao 87 godina.
U početku je krenuo u svijet kao lovac na životinje za zoološke vrtove. S vremenom je, međutim, prevladao književni rad.
Nekoliko desetljeća bio je najpopularniji autor u Poljskoj. Evo brojki: između objavljivanja njegove prve i posljednje knjige prošlo je 65 godina, a objavio je ukupno 32 naslova s ukupnom nakladom od 10 milijuna primjeraka(!!!). Rekorder je poznata <span data-sheets-value=„{1 rzut oka. Jak świat się na mnie gapił“}" data-sheets-userformat=„{2 "303. eskadrila“ , priča o poljskim pilotima koji se bore u Bitci za Britaniju – ukupna naklada je preko 1,5 milijuna primjeraka.

I ja sam bio u Gvajani, ali gotovo pola stoljeća nakon Arkadija Fiedlera. I tamo sam sreo sretne Indijance, ali… bili su posljednji Indijanci, malobrojni, koji su nestajali. Bilo je to putovanje u posljednje selo plemena Wai Wai – daleko na jugu, u džungli na granici između Gvajane i Brazila. (Ovu ekspediciju opisao sam u knjizi Gringo među divljim plemenima objavljenoj u istoj seriji.)

Svijet koji je opisao Arkadij Fiedler više ne postoji. Svijet koji sam opisao nekoliko desetljeća nakon Fiedlera također više ne postoji. Sve je teže pronaći sretne Indijance. Sve je rjeđe uopće susresti Indijance…
 – Wojciech Cejrowski

Recenzija:

Poznat svim čitateljima po brojnim opisima avantura, i avanturističkih i neobičnih u svom izražavanju i napredovanju, avanturist i izvanredno učinkovit lovac koji prati divljač samo da bi je smjestio u zoološke vrtove – Arkadij Fiedler ponovno prenosi čitatelja u uistinu egzotičnu zemlju, Britansku Gvajanu, gdje su vrućina, razuzdanost i neobuzdanost toliko intenzivni da zadivljuju čak i iskusnog putnika poput autora ove knjige. Fiedler na uistinu novinarski način prepričava, na primjer, što se događa usred bitke – bitke u doslovnom smislu te riječi, kako piše. Spor koji je upravo izbio ne odnosi se samo na riječi bačene s bijesom, već i na puške i revolvere, noževe i vatru – nastavlja ugledni novinar i priznati putnik. Fikcija se isprepliće s činjenicama u ovoj izvanredno dinamičnoj književnoj reportaži. Povijesne sinteze preklapaju se sa suvremenim događajima. Dinamična naracija i nevjerojatna egzotika ove neobične, žive reportaže mogu potpuno apsorbirati čitatelja, zaintrigiranog tijekom događaja i ispreplitanjem turbulentnih situacija. Stoga će, dok čitate ovo djelo, nesumnjivo biti nužan trenutak razmišljanja i kontemplacije, stvarajući razumnu distancu od onoga što je zabilježeno u ovoj knjizi i ovjekovječeno na mnogim šarenim, albumskim fotografijama.
 – Marek Biegalski

Ulomak iz knjige Gvajana. Upoznao sam sretne Indijance : 

***

37. PRAZNINE

Nakon što sam se oprostio od Leslieja Barkera, čudnog čovjeka jer je bio odgojitelj Indijanaca, a opet tako oštro, rekli biste neprijateljski, osuđujući prema njima, vratio sam se u „quartier Latin“, gdje se nalazila Paruimina trgovina mješovitom robom. Paul i Leona su me otpratili. Bilo je prošlo deset sati, ali sunce nije umaralo: bili smo, pretpostavljam, na vrhuncu Zakopanea. Leona je imala šesnaest ili sedamnaest godina, ali bila je enormno razvijena, široka u ramenima, struku i bokovima: blok.
Daniel Rambrose, učitelj u „Latinskoj četvrti“, sam je prodavao i upravljao trgovinom koja je bila otvorena sat ili dva tijekom dana. Od njega sam kupovao mlijeko u prahu, maslac od kikirikija, zobene pahuljice, Ovaltine, šećer i sir. Svi proizvodi bili su uvezeni iz Georgetowna i strogo vegetarijanski, a budući da nisam dobivao sardine ni konzervirano meso, morao sam se pretvarati da sam vegetarijanac.
Pansion, ili Kuća za odmor, kako su je ovdje zvali, gdje sam trebao živjeti, bila je čvrsta drvena zgrada s dvije sobe na visokim stupovima, slična drugim kolibama bogatijih Indijanaca, osim što je bila zaključana lokotom. Mrzovoljni starac po imenu David imao je ključ od lokota. Paul mu je prenio upute učitelja da mi otvori vrata, ali David me samo ljutito gledao i nastavio rezbariti male, djetinjaste drvene brodiće. Igračke su bile oskudne osrednjosti, pa Paruimski obrti, kao i drugi diljem svijeta, nisu proizveli remek-djela.
Tek nakon dobrih petnaest minuta David je odlučio prestati rezbariti i nevoljko, teška srca, otišao je po ključ. U međuvremenu, oko mene i gostionice okupilo se nekoliko Indijanaca, znatiželjno promatrajući bijelog posjetitelja.

Kao adventisti, izgubili su sramežljivost pred Europljanima već cijelu generaciju, pa su me gledali kao da sam zanimljiv eksponat u vitrini. Dok sam sjedio na stepenicama svoje kuće, čekajući Davidov povratak, razmjenjivali su mišljenja o meni s otvorenim sarkazmom, iako bez ikakvog očitog neprijateljstva. Paul je poslušno ispunio svoju dužnost od četiri dolara: nagovarao ih je, ohrabrio i objasnio da vrag, čak i bijeli vrag, nije tako loš kao što izgleda.
U jednom trenutku, Paul mi je rekao da stanovnici Paruime žele znati zašto sam došao ovamo.
„Želio bih uhvatiti nekoliko stotina lokalnih leptira“, odgovorio sam.
„Zašto ti treba toliko leptira?“ upitali su Paul i svi oni koji su razumjeli engleski.
U takvim slučajevima, neupućeni, zaostali divljaci bili su umireni uljuljkavanjem u vjerovanju da se leptiri koriste za izradu lijekova. Ali stanovnici Parujme više nisu bili divljaci.
„Skupljam leptire za škole u Poljskoj“, odgovorio sam istinito. „Već sam lovio ribu u Amazoni, sada želim probati ovdje…“
Ali istinoljubivost u Parujmi se još nije isplatila, ili se već isplatila? Ljudi mi nisu vjerovali, bili su nepovjerljivi.
„Što misliš pod tim, za škole?!" Bili su zapanjeni. „Zašto nam skrivate istinu? Zašto nećete priznati da pravite lijek od leptira?"
„Zato što ne pravim!" „—frknuo sam.
„Nekoliko ih je ovdje prije vas već lovilo leptire“, uvjeravali su me sa superiornošću ljudi koji još nisu zanijemili, „i svi su rekli da pravi lijek od leptira! A što je s tobom? Zašto dižeš toliku buku?"
„Ja ne proizvodim lijekove“, ustrajao sam, nesretnik.
„Nedavno je prijatelj pastora Tolla došao ovamo iz Amerike“, ukorio me jedan od njih, „i mi mu vjerujemo: hvatao je leptire da bi napravio lijek!…“

Očito je ovo bio konačni, neoborivi argument. Prestao sam inzistirati i popustio.
„Ja osobno ne proizvodim lijekove“, promucao sam, priznajući krivnju, „ali možda škole koje primaju moje leptire proizvode lijekove?“
„Svakako! Neizbježno! "I vidite?!“, trijumfirali su stanovnici Parujme i postupali su sa mnom ljubaznije.
Ali samo nakratko. Nakon trenutka, napravio sam novu grešku i okrutno ih razočarao. Odavno su bili navikli da prijatelji pastora Tolla dovoze kamione lijekova iz Sjedinjenih Država i dijele ih ovdje besplatno kao propagandu svoje dobre volje. Među indijskim adventistima razvila se manija za lijekovima, ludo vjerovanje u prekomorske lijekove (prokletstvo, opet je mirisalo na moju domovinu!). Ti ljudi vjerovali su da im svaka bijela osoba koja dođe ovamo treba osigurati lijekove. Nije važno kakve lijekove.
Kad sam im rekao da imam malo lijekova, gotovo ništa, gorko sam ih razočarao. Pogledali su me kao da sam ih povrijedio ili prevario i, rastuženi, počeli su odlaziti.
Baš tada, a Dvanaestogodišnji dječak prošao je s knjigom pod rukom, vjerojatno Barkerov učenik. Postao sam znatiželjan što čita i pozvao sam ga k sebi. Poslušno je došao i pokazao mi knjigu.
Bile su to biblijske priče, objavljene u bogatom grafičkom dizajnu i pune uvjerljivih slika, neke prekrasno višebojne. Nažalost, i tekst i gravure karakterizirala je makabrezna naivnost, usmjerena na ponizne i siromašne duhom. Vrvjelo je čudnim zmijama, paklenim vatrama, podmuklim čudovištima i vragovima. Stranice su zaudarale na pljesnivi srednji vijek, ali knjiga je proizvedena na najvišoj razini tiskarske tehnologije dvadesetog stoljeća. Tiskano u SAD-u, naravno.
Još uvijek sjedeći na stepenicama pansiona, listajući stranice, ugledao sam fantastičnu sliku Boga, prikazanu u nevjerojatnom sjaju pompoznih boja. Izdavači knjige digli su se u zrak poput boga, a ja sam se s divljenjem divio njihovoj umjetnosti iskrena doza humora.
Dječak je stajao tik do mene, a prizor tako živopisnog Boga ostavio je na njega prikladan dojam. Obuzet iznenadnim emocijama, dječak je gotovo htio kleknuti, ali nije, već je pobožno strgnuo kapu koju je nosio. Budući da nisam skinuo svoju kapu za krmu, uvrijedio sam Boga. Tinejdžer je bio ogorčen. Pogledavši me neprijateljskim pogledom, promrmljao je nešto neugodno sebi u bradu, oteo mi knjigu iz ruku i otišao. Nije skrivao svoje neprijateljstvo.
Konačno, David se vratio s ključem, ali bio je užasno važan i dugo me zadržao vani prije nego što se udostojio pustiti me unutra.

U meni se napunio divan predosjećaj da sam naletio na svijet prekrasnog apsurda. Ovdje su gorjeli čudnom ljubavlju prema bijelom Bogu i u istovremeno s odbojnošću prema bijelcu.
Sljedećih nekoliko dana obećavalo je da će biti zanimljivo.

***

Recenzije knjiga Gvajana. Upoznao sam sretne Indijance možete pročitati na web stranici Lubimyczytac.pl