Kanada miriše na smolu

Kanada Miris smole

Kanada Miris smole je vrlo popularna knjiga. Ako pažljivo pogledate, naći ćete je u svakom poljskom domu. Baš kao i <span data-sheets-value=„{1 rzut oka. Jak świat się na mnie gapił“}" data-sheets-userformat="{2 303. eskadrila .

To je također knjiga koja je pročitana nekoliko puta, a zatim proslijeđena rodbini i prijateljima.

Bila je popularna, pa je imala mnoga izdanja, koja su… se međusobno razlikovala. Prijeratni primjerak vaše bake sadrži fragmente koje je cenzura uklonila nakon rata. Poslijeratna izdanja pak sadrže fragmente koje je autor dodao kako bi zamijenio one izbrisane, a ne nalaze se u izdanju vaše bake.

Organizirali smo ovaj tekst – knjiga koju držite u rukama sadrži sve što je Arkadij Fiedler ikada objavio pod naslovom Kanada koja miriše na smolu . Ponekad smo morali odlučiti koju ćemo verziju određenog poglavlja odabrati, pa smo odabrali onu koja nam se najviše sviđa. Potpuno izdanje, revidirano, prošireno, sa suvremenim fusnotama. Autor bi bio sretan.

Arkadij Fiedler (1894.-1985.)

Najpoznatiji poljski putnik – njegove su knjige prevedene na preko dvadeset jezika. Tijekom dugog života poduzeo je trideset velikih ekspedicija diljem svijeta. Započeo je 1927. lovačkom ekspedicijom u sjevernu Norvešku, a posljednje putovanje u zapadnu Afriku bilo je 1981.; imao je 87 godina.
U početku je u svijet krenuo kao lovac na životinje za zoološke vrtove. S vremenom je, međutim, prevladao književni rad.
Nekoliko desetljeća bio je najpopularniji autor u Poljskoj. Evo brojki: između objavljivanja prve i posljednje knjige prošlo je 65 godina, a ukupno je objavio 32 naslova s ukupnom nakladom od 10 milijuna primjeraka(!!!). Rekorder je poznata <span data-sheets-value=„{1 rzut oka. Jak świat się na mnie gapił“}" data-sheets-userformat="{2 303. eskadrila , priča o poljskim pilotima koji se bore u Bitci za Britaniju – ukupna naklada joj je preko milijun i pol primjeraka.

Ulomak iz knjige Kanada miriše na smolu : 

***

Bilo je puno losovih tragova. Stari i izblijedjeli, iako je bilo i mnogo svježih, ponekad tako izrazitih kao da su tek prešani. Vidjeli smo ih u travi, u blatu, u pijesku, posvuda na rubu vode. Kako smo se udaljavali od Obijuana, primjećivali smo sve više tragova: znak da smo stigli do bogatih lovišta. Naša je ekspedicija stizala na odredište, ali – dovraga! – gdje je bila sama divljač? Već mi je bilo muka od prizora pukih tragova.

Kad smo prije tjedan dana naišli na tragove na rijeci Oskelaneo, oduševili su nas i rasplamsali nam maštu, vjesnik budućih uzbuđenja. Sada me više nisu oduševljavali, umorio sam se od njih. Tragovi su bili poput lijepih obećanja, predugih i zlobno neispunjenih. Razdraživali su me i mučili; bili su prazni i sterilni.

Nekoliko puta smo zaustavili motor i iskrcali se. Istraživali smo obale, pomnim pogledom pregledavajući okolno područje, poput istražitelja. Ja sam bio najmanje upućen u staze. Stanisław ih je bolje čitao, a, naravno, stari Cree Indijanac, John Iserhoff, još ih je bolje čitao; ali pravi majstor, kako se ispostavilo, bio je Lisim, naš četvrti suputnik.
Lisim, dvadeset godina mlađi od Johna, vodio je ekspediciju kao izvanredan vodič. Bio je totalno više od običnog Indijanca: nosio je naočale, imao je mongološke crte lica i znao je popravljati motocikle. Kad bi nam se motor pokvario dok smo se vozili, Lisim bi ga rastavljao, petljao s njim, pa ga ponovno sastavljao, i motor bi ponovno radio.
Dok je pregledavao obale, Lisim je napravio neka zapažanja i otkrića; Tihim glasom, na jeziku Cree, prenio je tu informaciju Johnu, a John mi je na engleskom rekao da su jučer ondje plivala dva jelena, danas je ovuda prošao slabašan bik, a ovdje je opet jednom stajala kobila.
„Ovdje definitivno ima losova!“ zaključio je svoje predavanje.
„Gdje su ti losovi?“ upitao sam podrugljivo, osvrćući se. „Ne vidim ništa osim tragova! Ništa osim tragova!“
Prostran krajolik protezao se nad jezerom, lijep kao san, ali prazan, kao da ga je zahvatila kuga.
John se, sa svojom blagom naravi, posramljeno nasmiješio i pristojno nešto promrmljao sebi u bradu: „Bijeli čovjek je nestrpljiv.“
Nakon što smo plovili više od trideset kilometara, stigli smo do područja s malo izmijenjenim krajolikom: guste šikare crnogoričnih šuma sve su se više ispresijecale svijetlim mrljama listopadnog drveća. Jasike i bjele breze obilno su rasle među jelama i smrekama. Istodobno, česti prekidi i pukotine prekidali su stjenovitu obalu: livade i močvare, omiljena staništa dabrova i losova, stršile su u šumu.
Plovili smo prema jugoistoku kroz enormno izduženo jezero sa zamršenim uvalama i brojnim otocima: jezero Marmette. Protezalo se više od dvadeset kilometara. Na njegovom južnom kraju uzdizao se poluotok, tanak i dug, poput bodeža zabodenog u jezero. Pristali smo na ovom rtu. John je izjavio da smo stigli na odredište. Bili smo točno usred dobrog područja za losove. Odavde bismo mogli isplovljavati u lov u svim smjerovima, zapadu, jugu, istoku, pa čak i sjeveru, odakle smo upravo došli. Susreli bismo losove posvuda u blizini. To je rekao John.

Poluotok je imao pješčanu traku na obali, iza koje se uzdizao mali šumarak, dug i uzak kao i sam rt. U šumarku, u blagoj udubini u tlu, postavili smo logor u sjeni breza i mladih jela. Udubljenje nam je pružalo sigurnost; nitko ne bi vidio sjaj naše vatre. Voda nije bila daleko, manje od četrdeset koraka. Svidio mi se ovaj kutak.
Dok smo postavljali šatore (dva, jer su Indijanci gradili svoje), u logoru se iznenada pojavio čudan gost. Šumska jarebica. Smjestila se na oboreni trupac, upravo tu, ne više od dvadeset koraka dalje, ne pokazujući strah. Upravo suprotno. Na komičan i prkosan način istezala je i skupljala vrat, te čas podizala, čas spuštala glavu. Očito ogorčena, pobuđena znatiželjom, htjela je saznati kakvi uljezi narušavaju mir šume. Kanađani je zovu budala, divlja kokoš, i čini se da je s pravom. Perje joj podsjeća na našeg lješnjaka, samo malo većeg.
Lisim je sa sobom ponio šestomilimetarsku Winchesterku. Sada je izvukao oružje iz ruksaka i dok mi je John opravdavao pucanj, govoreći da neće biti preglasan i da neće uplašiti veću divljač, Lisim je mirno napunio pušku, naciljao i opalio. Prekrasan pucanj! Ptica, pogođena u glavu, odmah je pala. Platio je svoju nepromišljenost smrću, a za nas je otkrio izvrstan pucanj i osigurao nam ukusnu pečenku.
Nekoliko koraka iza logora, u pijesku, Indijanci su mi pokazali tragove losa. „Debeli bik“, pohvalio ga je John, „prošao je ovuda jučer.“ Doista, velike, ovalne udubine bile su jasno vidljive. Ali tragovi su mi dosezali do ušiju.
„Još tragova!“ frknuo sam s lažnim bijesom, smijući se Johnu u lice.
Stari Indijanac je patio. Moje su ga ruganje izjedalo. Posavjetovao se s Lisimom, a zatim predložio da danas brzo izvidimo, unatoč kasnom satu. Neće biti mrak još sat vremena.

„Slažem se, idemo!“ viknuo sam.

Moj kanu, budući da je bio lakši, gurnut je u vodu i veslali smo prema jugu; John, Lisim i ja. Stanisław je ostao u logoru pripremati večeru. Ploveći uz poluotok, stigli smo do njegovog podnožja, gdje smo ušli u tjesnac i ubrzo izronili na novo jezero, mnogo manje od prethodnog, možda kilometar dugo. Kasnije smo ga nazvali Jezero Bold Pike.
Veličanstvena duga, iznimno jarkih boja, visjela je nad jezerom. Tekla je jednim krakom do ruba vode nedaleko od nas, pretvarajući livadu u neko blistavo utočište odvojeno od zemlje i života. Duga je širila tako blistav sjaj da je obasjala nas poput sjaja. Stvorila je čarobna vrata dobrodošlice; možda je to, zapravo, bila ulaz u lovački raj? Fenomen je uznemirio i Indijance; šaputali su jedni drugima.
Nakon trenutka, sunce se sakrilo iza šume, a duga je izblijedjela. Sjene su se zgusnule pod drvećem, a tama se polako spustila.
Nakon što smo prešli jezero, upustili smo se u uski, vijugavi kanal, napola rijeka, napola mrtvi rukavac. Razno kamenje i grudve blata virile su s površine bazena. Bilo je teško veslati između njih, ali Indijanci su bez napora svladavali sve prepreke, spretno izbjegavajući otoke. Divio sam se njihovoj spretnosti. Dok su veslali, veslali su tako pažljivo da se nije čulo nikakvo šuštanje osim kapi vode koje su padale.
Neprekinuta tišina pala je na šumu. Lišće i vlati trave, nepomični, utonuli su u predvečernji san. U tu tišinu i veliku tišinu uklizali smo, sami budni i tihi poput sanjivih prikaza, vrebali smo poput grabežljivih životinja.
Odjednom, John, sjedeći iza mene, gurnuo me je i bez riječi pokazao naprijed. Pretraživao sam kaotične neravnine obale; Posvuda je bilo kamenja; konačno sam ugledao: losa! O Bože, ondje je bio los! Val žestoke vrućine me pogodio. Stajao je točno na obali, ne više od nekoliko desetaka koraka dalje, kolos, pravo utjelovljenje moći, ponosni div šume. Djelovao je gotovo pretpotopno, gotovo legendarno. Njegova sivosmeđa stražnjica i bjelkasti stražnji dio jasno su se isticali naspram pepeljaste obale, dok su mu glava i rame bili skriveni stijenom. Još uvijek nisam znao je li to bik ili los. Ako je to bio bik, vjerojatno je bio veličanstven. Još nas nije primijetio.

Pažljivo sam napeo Remington, a Indijanci su oprezno gurnuli čamac. Srce mi je lupalo, oči su mi bile vlažne od emocija. Podigao sam pušku da pucam.
Polako smo se približavali stijeni. Još trideset koraka, još dvadeset pet. Konačno smo stigli do stijene, tiho provirujući iza ugla. Odjednom se životinja silovito trznula, a iz podignute glave pogledale su nas prestravljene oči poput svijeće. Velike uši u obliku žlice virile su iz životinjske glave, ali inače ništa, nije bilo rose: bio je to los. Razočaran, spustio sam oružje.
Preplašeni los podigao je nosnice, okrenuo se na stražnjim nogama i skočio da pobjegne. Ali u žurbi, krivo je procijenio strminu obale i skliznuo natrag u vodu. Pritom je komično raširio noge, otkrivajući nam svoju široku stražnjicu.
Napetost u našim živcima splasnula je. Zabavan prizor potaknuo je naše veselje. Sva trojica smo se počeli smijati kao djeca, prasnuli u prigušeni kikot, smijali se radosno, iskreno, glasno, nekontrolirano, beskrajno, iznova i iznova izbijali u zrak. Vrijedilo je smijeha: nebo je zalazilo, vol je konačno pobjegao, žaljenje se stišalo, nade su se rasplamsale.
Dok smo se spremali za povratak, stari John pokazao je na tragove koje je los ostavio na obali i, razigrano mi se rugajući, rekao s pretjeranom tugom:
 – I opet, ništa osim tragova! Ništa osim tragova!

***

Recenzije knjige Kanada miriše na smolu možete pročitati na web stranici Lubimyczytac.pl