S kamerom i pištoljem kroz Mato Grosso

S kamerom i pištoljem kroz Mato Grosso

„Malo je ostalo od indijanskog svijeta koji je volio, s kojim se poistovjećivao, ponosan što je „bijeli Indijanac“. Tonyja više nema, ali… ovaj svijet ostaje u njegovim knjigama – zamrznut u filmskim kadrovima, sadržan u šarenoj riječi, cvjetnoj metafori… Nadam se da i dalje fascinira čitatelje.“

„Tonijeve knjige su i dalje fascinantne, ne samo zanimljive zbog svoje tematike, već napisane šarenim, bujnim jezikom, punim metafora i sofisticiranih asocijacija. Ali to su i kognitivne knjige, duboko zalazeće u probleme antropologije, etnografije i kulture. Uvijek će ostati priče „iz prve ruke“, iz osobnog iskustva. Siguran sam da su Tonijeva putovanja i knjige mnogo doprinijeli našem razumijevanju svijeta, posebno onog kojem prijeti nestanak identiteta, a ponekad čak i postojanja.“

Elżbieta Dzikowska

Tony Halik (1921.-1998.)

 – autor televizijske emisije „Pieprz i wanilia“ (Papar i vanilija), koju je producirao s Elżbietom Dzikowskom.

Godine 1939. stigao je u Englesku i pridružio se RAF-u. Oboren je iznad Francuske, a spasila ga je mlada žena Pierrette. Nakon rata vjenčali su se i zajedno krenuli istraživati svijet – u Afriku, a zatim u Argentinu, gdje je Halik radio kao filmaš za američku televizijsku korporaciju NBC. Specijalizirao se za ekstremne ekspedicije.

Njegovo najduže putovanje bilo je džipom – od Argentine do Aljaske. Štoviše, putovao je cik-cak, a ne izravnom rutom – prešao je 182 000 kilometara i posjetio 21 zemlju. Putovanje je trajalo četiri godine i tri mjeseca.

Sjećanja s ovog putovanja mogu se pročitati u dvije knjige: 180 000 kilometara avanture i Jeep, moja velika avantura , obje objavljene u seriji Biblioteka Otkrij svijet.

Ulomak iz knjige S kamerom i sačmaricom kroz Mato Grosso:

***

Selo Bettontire budilo se iz sna. Skriveno duboko u selvi, bilo je to velika žuta mrlja među zelenim sucupirama i palmama buriti , iznad strme padine klanca Araguai. Udaljeni „kou“ koji je dolazio sa susjedne plaže, gdje su mladi parovi spavali na bijelom pijesku, miješao se s Matovim pjevanjem. Dehaua se digla s prostirke na kojoj je spavala sa svojim mužem. Hladan, vlažan jutarnji zrak šibao je njezino golo tijelo. Ne otvarajući pospane oči, približila se vatri, gdje su cijelu noć tinjale suhe cjepanice. Ubacila je nekoliko grana dok plamen nije prsnuo, obasjavajući joj lice, koje je na obrazima imalo tetovirane krugove. Ovaj ukras ispod njezinih očiju bez trepavica napravljen je – bolnom operacijom – prije mnogo kišnih sezona, kada je Dehaua još bila mlada i lijepa djevojka.

Danas, njezino staro, naborano lice, oprano kišama i spaljeno na vrućem Mato suncu, nalikuje zrelom voću puza . Namjestila je glineni lonac s jučerašnjom kalusijom koja je stajala na tri uglačana kamena i, ne mareći puno za higijenu, štapom podignutim sa zemlje miješala je gustu tekućinu fermentirajuće manioke u posudi.

Obrok je upotpunila riba kuhana s kornjačinim jajima, a Dehaua se, s rastućim apetitom, sjetio kameleonova repa, čiji su ostaci još uvijek bili u pepelu.

Iz susjedne kolibe dopirao je Kumanin tužni " lori, lori, loriii ", remeteći tišinu ranog jutra. Kao i svaki dan, u sumrak i zoru, pjevao je o smrti svoje žene, koja je umrla tijekom posljednje kišne sezone. Ritual je zahtijevao da se uspomena na njegovu ženu pamti prilično dugo, sve dok mu Uobedu – cacique i vrhovni autoritet u plemenu – ne bi rekao kojeg će se sretnog dana pokojnik vratiti u svijet živih kako bi se ponovno rodio u utrobi druge žene. Za sada su Kumana čekali taj veliki dan kada će se otvoriti privremeni grob, dobro skriven u šipražju Mato, a sada čiste kosti njegove pokojne žene bit će izvađene i položene u veliku asiura (pogrebnu urnu), koja će od sada počivati zajedno s mnogim drugim urnama ispod ogromnih stabala gdje kosti toliko mnogo predaka, ratnika, žena i djece velikog plemena Hinan-Karaja drijemaju u vječnom snu.

Danas Kumana pjeva tužne stihove sjećajući se vrijednih ruku pokojnice, njezine vještinu u traženju kornjačinih jaja, kao i njezina lica oslikanog crvenom bojom urucú i njezine slatke ljubavi. Pjeva o tome kako je tkala prostirke od mekih palminih izdanaka i uidekandu , ukrasa kojim se ukrašava za ratne plesove. Također pjeva o djeci koju je dovela na svijet i o svom aricoco , luli koja je uvijek bila puna duhana za njezina života. Sjeća se kako je svoju dugu, uvijek sjajnu kosu mazala izvrsnim uljem od malih kokosovih oraha… — Lori, lori, loriii… huericoco—huericoco… — naricala je, nikad ne zaboravljajući ponijeti malo poljubaca ili komad pečene kornjače na grob svoje voljene žene. 

***

Recenzije knjige S kamerom i pištoljem preko Mata Grossa možete pročitati na web stranici Lubimyczytac.pl