Urszula Arter, Wojciech Koronkiewicz, Krave koje plivaju ili zdravo ludo Podlasie i ništa manje luda regija Suwałki, drugi dio

Broj stranica: 230

Godina izdanja: 2023., 1. izdanje

ISBN: 978–83–966561–6–2

Ilustracije: DA (fotografije u boji Wojciecha Koronkiewicz)

Format: 148 × 208 mm, meki uvez s preklopima

O KNJIZI:

Kad sam vam predao prvi svezak „Podlasie Healthyly Twisted“ – priče Wojciecha Koronkiewicza o ljudima koji žive od snova na Istočnom zidu, ni u najluđim snovima nisam mislio da će uživati ​​tako velik interes… S čuđenjem sam promatrao kako knjiga kruži po cijeloj Poljskoj, kako se na temelju nje organiziraju izleti po Podlasieju i regiji Suwałki, kako društvenim mrežama kruže fotografije na kojima su likovi knjige, u knjizi, potpisivanje autograma uz poglavlja čiji su oni likovi… Smiješio sam se jer nije bilo autorskog susreta, gdje Wojteku nije postavljeno sakramentalno pitanje: hoće li biti drugi dio Podlasie Healthy Twisted? Dugo nisam mogao shvatiti fenomen ove knjige, sve dok me konačno nije pogodilo: uostalom, to je priča o Suwalskoj regiji i Podlasieu kroz prizmu ljudi koji tamo žive… I nijedan vodič, čak ni najbogatije ilustrirani, neće vas više potaknuti da posjetite određeni dio svijeta od obične ljudske priče… Jer Mjesto su, prije svega, ljudi… Wojtek, koji voli slušati kao malo tko (jer te stvari ne idu uvijek ruku pod ruku), to je davno shvatio, shvatili ste to, a konačno je stiglo i do mene… Zato dobivate ono što ste toliko dugo čekali: drugi dio priče o ljudima koji žive od svojih snova, koju su napisali Wojtek i Urszula Arter, bez kojih ova knjiga ne bi dugo postojala… Dođite na moj voljeni Istočni zid, poslušajte priče, dobro jedite, ali otiđite s osjećajem nezadovoljstva i vratite se… Srdačno vas pozivam na ukusno putovanje kroz zdravo, ludo Podlasie i ništa manje ludo Suwalsko Regija!

Piotr Brysacz, izdavač, umjetnički direktor književnog festivala Looking East

O AUTORIMA:

Urszula Arter – rođena i odrasla u Lidzbarku Warmińskom. Živjela je i u Poznanju, Ciechanówu, Łódźu i Varšavi. Odabrala je Białystok i tri puta se selila. Sve dok nije ostala. Kvalificirana je edukatorica kulturnih studija, socioterapeutkinja i menadžerica u kulturi. Bila je i beračica voća, čistačica, peglačica šešira, peračica posuđa, barmenka, novinarka, redateljica, lektorica, animatorica, tajnica, urednica, recitatorica, prodajna predstavnica, pjevačica, voditeljica programa i glasnogovornica. Trenutno radi u uredu. Majka je dviju kćeri. Voli knjige, ljude, glasnu glazbu i duge razgovore. Uživa u rukotvorinama i kuhanju „nawinie“.

Wojciech Koronkiewicz, rođen u Białystoku u travnju 1969., sin Janusza i Danute. Živio je u Parizu, New Yorku i Varšavi po šest mjeseci, ali se uvijek vraćao. U Białystoku se osjeća kao kod kuće. Njegova obitelj je katolička, ali djed mu je pravoslavac. On je također strojovođa! Vozio je parnu lokomotivu. Kad ga je baka vidjela, vjenčanje je bilo za tjedan dana! Wojciech Koronkiewicz je novinar. Pisao je poeziju i slikao po zidovima. Snimao je filmove. Sada šeta pse u skloništu. Ima prekrasnu suprugu, dvoje djece i mačku. Vozi bicikl. Autor je knjiga „S Djevicom Marijom na biciklu. Putovanje do čudesnih slika, ikona i svetih izvora Podlasie“, „Podlasie sa zdravim zaokretom“. „Putovanje kroz zemlju izvanrednih ljudi i zaboravljenih okusa“ i „Iz ovog voćnjaka ne berete jabuke“. Putovanje do grobova, duhova i skrivenih blaga Podlasie.

ODLOMAK IZ KNJIGE:

Vidjet ćemo posljednje plutajuće krave. Osam ih svako jutro pliva preko rijeke na putu do pašnjaka. Nekad vrlo popularan fenomen. Da su livade bile s druge strane rijeke, a most daleko, krave bismo potjerali u vodu i pustili ih da plivaju. Prije 25 godina, za Białystok Television, Krzysiek Więckowski i ja snimili smo krave kako plivaju preko Narewa u Niwkówu blizu Wizne. Prije 10 godina, krave su viđene kako plivaju u Brzostówu na rijeci Biebrzi. Plivaju li još uvijek tamo? Ne znam. Znam da još uvijek plivaju na rijeci Bug.

Cesta se sve više sužava, asfalt se pretvara u šljunak i konačno skreće u šumu. Neke kuće. To je to. Iza toga je samo rijeka. Široka, tekuća, dopire sve do zgrada.

Gospodin Bolesław nas dočekuje. Vodi nas do kuće na padini. Otvara prozore. Jer nije dovoljno samo gledati. Morate je čuti, morate je osjetiti. Velika rijeka teče ravno prema nama.

„1. svibnja bit će 22 godine otkako smo odlučili otvoriti agroturističku farmu“, kaže gospodin Bolesław. „Ljudi su odmahivali glavom. Nisu nam dali priliku. Rekli su da ćemo izgubiti. Ali danas znam da smo pobijedili. Mnogi nam čak i zavide. Da smo uspjeli. Ali nema razloga za zavist. Moramo pokušati.“ U selu postoji nekoliko farmi koje primaju goste."

Govori potpuno drugačije od gradskog čovjeka. Ali i drugačije od ostatka vojvodstva. Nešto novo ima u njegovom naglasku. Je li to utjecaj obližnje Mazovie?"

„Na samom ste kraju Podlasie“, kažem. „Ili na početku.“ U međuvremenu, pobijedili ste na natjecanju za najbolji agroturizam.

„Da“, smiješi se Bolesław. „Došao je odbor i rekao da je to samo zbog pogleda. Nitko drugi nije imao takav pogled! Nitko! Ne možete živjeti bliže rijeci. U međuvremenu, vidio sam neke ljude kako reklamiraju vikendicu na rijeci Bug, 5 km od rijeke. A ovdje je posvuda voda.“

„Htio sam razgovarati o tim kravama“, kažem.

„Oh, krave!“ Bolesław odmahuje glavom. „Mi smo peta generacija. Pradjed, djed, otac, ja i moja kći Dominika. Peta generacija koja nije prestala tjerati krave preko rijeke. Nećete naći ovakvo mjesto u Europi. S takvom tradicijom. Prije 50 godina, mnogi su ljudi tjerali stoku. Jer livade su s druge strane.“ A ako bi krave trebale prijeći most, morale bi prijeći 40 kilometara dnevno.

„Dakle, krave potjeraš u vodu i one plivaju“, kažem.

„Pa, nije tako jednostavno“, smije se Bolesław. „Jer stado već pliva. Ali ima mladih krava, pa ih morate dresirati. Jer krava zna plivati, ali prvi put postoji stres, tjeskoba. Boji se vode. To je prepreka. Nakon toga je ugodno. Ali prvi put kad plivamo, pričvrstimo uže na rogove i polako plivamo u čamcu. Kad smo imali stado od 30 krava, bilo je kao u vesternu. Dvije ili tri od nas. S obje strane.“

„Sada pliva osam krava“, kažem.

„Osam, ponekad deset“, kaže Bolesław. „Prestali smo slati mlijeko u mljekaru. Sada ga koristimo za vlastite potrebe. Sami ga prerađujemo.“ Za sir, za maslac.

„Vidio sam dvije krave kako stoje u stakleniku“, kažem.

„Trebalo mi je malo gnojiva za povrće i rajčice“, kaže Bolesław. „Umjesto da ga nosim iz štale, unio sam krave unutra. Vole to tamo. Toplo je i mogu vidjeti cijelo dvorište. Nakon nekoliko dana izvedem ih van, prekopam zemlju i moj vrt je spreman.“

„Je li istina da krave jedva čekaju plivati?“ pitam.

„Istina, ponekad pobjegnu od mene“, kaže Bolesław. „Vide da je trava zelena s druge strane. A kad sunce sja, žele se okupati. Ima ljudi koji kažu da životinje ništa ne razumiju. Ali životinje razumiju bolje od ljudi. Samo mi njih ne razumijemo. Vodim krave na pojilo, pa vidim njihovu radost. Bila je jedna žena koja je ovdje snimala glazbeni spot. Gospođa Sanah. I kaže da ne pije mlijeko. Ali pije od mojih krava.“ Jer su tako čiste. Kako mogu biti prljave kad se kupaju dva puta dnevno? Gotovo nitko se ne kupa dva puta dnevno. Ne prljaju se ni na pašnjaku.

„Dolaze li ljudi posebno da vide krave kako plivaju?“ pitam.

„Da, to je naša najveća atrakcija“, smije se Bolesław. „Jedna žena je došla čak iz Olsztyna da ih vidi. Tražila je posvuda i nigdje ih nema. Čak ni na rijeci Narew. Samo ovdje. Kad nas je reklamirala, prošle godine su se sjatili fotografi iz cijele Poljske!“

„Dakle, kad ujutro idete čuvati krave, prvo probudite goste: ‚Ustajte! Ustajte! Krave idu plivati!‘“ kažem.

„Već čekaju na obali!“ smije se Bolesław. „Posuđuju kajake kako bi dobili bolji kadar. Idu se gurati. Jedna žena je snimila fotografiju i osvojila natjecanje za najbolju fotografiju s odmora.“ Dospjela je na naslovnicu „Gazeta Współczesne“. Zatim nam je poslala ove novine. Nikad previše oglasa!

„Čuo sam da jedna krava ima 20 godina, je li to istina?“ pitam.

„Da, istina je“, kaže Bolesław. „Ove sezone još pliva. Malo zaostaje. Najslabije pliva. Zaostaje. Već malo opada.“

„Jer koliko dugo krave žive?“ pitam.

„U specijaliziranim štalama, u tvornicama mlijeka“, pita se Bolesław, „to je sedam godina. Najviše deset. To sam čuo od veterinara.“

„Krava je cijeli život vezana za cijev u štali“, kažem. „Nikad nije vidjela svijeta, nikad nije trčala po travi, sedam godina i zbogom! A evo, na livadi je i još će plivati. Nije ni čudo što je u formi!“

„I još će ležati na plaži“, kaže Bolesław. „Jer s druge strane je plaža. A kad je toplo, jer je Poljska trenutno jako topla zemlja, krava će pojesti travu i otići u rijeku da se ohladi. Zatim će ponovno jesti. Raširit će se po pijesku. Kao u Grčkoj. Kad žele leći i imati travu i pijesak, biraju pijesak.“

„Nije ni čudo da je doživjela 20 godina“, kažem.

„A imala je osamnaest teladi“, smije se Bolesław.

„Moram upoznati ovu heroinu“, kažem. „Ali prije nego što krenemo, moram spomenuti gljive. Navodno, gosti vam dolaze sa svojim vlastitim sušilicama.“

„Tijekom proteklih 22 godine, možda sam poklonio nekoliko prikolica gljiva“, kaže Bolesław. „Volim kad su ljudi sretni. Zato ih vodim na mjesta za gljive. Pokazujemo im što i kako brati, jer neki gradski ljudi ne znaju kako. Ponekad čak i zajedno beremo gljive, jer ih beru svakakvi gosti.“ Naravno, postoje predani berači gljiva koji već nose vlastite dehidratore kako bi prevezli više gljiva. Ali malo tko se sjeća da su cijene energije porasle i ako dehidrator radi cijeli dan, na kraju mi ​​plaćamo račun. Napojnica bi bila dovoljna. U rijeci Bug još uvijek ima ribe. Iako ne toliko kao prije. Vodim ljude na pecanje. Vožnju kajakom. Na dabrovu branu. Također nudimo kupanje u tri rijeke: Bug, Nurzec i Pychłówka. Cjelodnevni izlet. Gazimo, plivamo i namačemo se. Jedna žena, možda 50-godišnjakinja, kada se poslijepodne vratila s takvog izleta, rekla je: „Prvi put u životu sam gladna.“ Čudno, zar ne? Jer nosimo samo vodu. I cijeli dan provodimo na otvorenom. Plivali ste u tri rijeke u jednom danu?

„Vidim da se smiješite“, kažem. „Sviđa vam se, zar ne?“

„Morate voljeti“, smije se Bolesław. – Inače ćeš puknuti!

Kupnjom ovog proizvoda podržavate Udruga KOSTROMA, a prihod će biti namijenjen razvoju i radu Turističkog informativnog centra u Suwałkiju.